Intervju:
Dragoljub Ljubičić Mićko
Istorija smejanja
sopstvenoj tragediji
Dragoljub Ljubičić
Mićko i njegovi drugovi bili su
najbolja deca Beograda - toliko
zdravi i veseli, da su nastavili
da budu čudni istoričari savremene
istorije Srbije i kad je ona postala
neobično odvratna, pišuci je tako
da smo morali da se histerično
smejemo sopstvenoj tragediji.
Zato što još nije prestao da nas
zeza, zato što to radi izbegavajući
ogromna prostranstva lošeg ukusa
- stvarno je neverovatno da je
prošlo već dvadeset pet godina
od njegove pojave na radiju. Nasmejani
ljudi izgledaju zauvek mladi.
Zahvaljujuci i Mićku Ljubičiću,
i naša su lutanja bila mrvicu
lakša. On za to nece dobiti nikakav
orden, ali to je OK. Za sve to
vreme, razvijao je paralelnu karijeru
u marketingu i pobrinuo se za
sebe, znajući valjda da Srbija
neće. Tako je sebi izborio pravo
da ozbiljno priča o sebi, Đinđiću,
Raki Đokiću, Dušku Kovačeviću,
Žilniku, Makavejevu... I humoru
kao oružju, poslovnom alatu, medicini
za čuvanje mentalnog zdravlja
i našoj histeričnoj potrebi za
njim. I da se malo zeza, bez obzira
koliko ozbiljna prica bila. Ne
može čovek da izdrži...
više...
|